O nama

kotorsko_3

Kotorsko, naselje koje pripada Općini Doboj, RS, se nalazi se na niskom, dugom i širokom podnožju planine Krnjin koja se blago i razgranato spušta u prostranu dolinu rijeke Bosne sa njene lijeve strane, izmedu rječice Foče (Lipice) i Veličanke. Kraj se odlikuje prirodnim ljepotama i blagom klimom i još boljim ljudima.

Mjesna zajednica Kotorsko, koju  pored Kotorska sačinjavaju i naseljena mjesta Bukovac i Vranduk, formirana je aprila 1965. god. i od tada ova MZ pravno egzistira. Medjutim upućenost ljudi jednih na druge te u tome i zajednočko rješavanje niza pitanja, govori da su i bez formalnog definisanja gradjani ovog područja od davnina živjeli u zajedništvu jer su imali iste brige i probleme pa su ih i rješavali zajednički.

Već od prvih dana u slobodi, nakon II svjetskog rata, mještani su razvili široku aktivnost da obnove svoje naselje… Već  su 1945. god. u Kotorskom, Bukovcu i Vranduku su organizovane omladinske i frontovske radne brigade koje su upućivane u Doboj. Ove brigade su brojale i do stotimu članova a na rad su odlazile preko vikenda a veoma često i radnim danima. Istovremeno  su bile angažovane u svojim naseljima na rašćišćavanju, popravci lokalnih puteva, vodnih objekata i dr. U to vrijeme najveći problem su bili vodni objektai pa je izvršena sanacija postojećih izvorišta kao što su Selo-voda, Botak i Vrbovac a iskopano je i nekoliko novih bunareva za zajedničko korištenje (Muminovića bunar i Đuherića-Huskića bunar). U Bukovcu je sanirana voda Vrbica a u Vranduku Vodica. Žitelji ove mjesne zajednice dali su i veliki doprinos na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo , u toku 1947. god.

U proljeće 1948. god. započeta je izgradnja Zadružnog doma, koji je svečano pušten već 1949. god.  Paralelno su mještani učestvovali i na radnim akcijama: sječa drveta na planini kotorsko_1Konjuh, izgradnja željezare u Zenici, izgradnja hidrocentrale u Jablanici, izgradnja pruge Doboj-Tuzla… Kotorani su uvijek bili vrijedni neimari.

U proljeće 1952. god. krenula je elektrifikacija i 1953. god. izgradjena je zgrada lokalne elektrane, postavljena NN elektro mreža i javna rasvjeta glavnom ulicom. Elektrodinamu za proizvodnju struje pokretao je parni stroj sličan lokomotivi, koji je zapogon koristio čvrsto gorivo. Na Dan republike, 29.11.1953. god. u Kotorskom su zasvjetlile prve sijalice. Medjutim ovakav način elektrifikacije nije zadovoljavao potrebe mještana, preopterećenje je bilo preveliko, tako da Kotorsko ostaje bez struje od 1954. do 1958. god. Nova elektrićba mreža i trafo stanica izgradjena 1958. god. omogućila je Kotorskom da uđe u jedinstven elektro sistem. Elektrifikacija Bukovca i Vranduka završena je 1963. god.
Na uskotračnoj pruzi Bosanski Brod – Doboj između željezničkih stanica Kotorsko i Johovac, 1960. god. napravljeno je stajalište Fočica koje je mještanima bilo bliže jer su  radnici i đaci svakodnevno putovali prema Doboju, Bos. Brodu i Derventi. Željeznički uskotračni  saobraćaj je funkcionisao do 1968. god. kada je ova pruga ukunuta.
Školska zgrada sa dvije učionice napravljena je 1930. god., narednih godina bila je tijesna ali tek 1968. god. nastava je nastavljena u novoizgrađenoj školskoj zgradi. U cilju stvaranja uslova za bolju i širu zdravstvenu zaštitu, god. 1969. puštena je u rad zdravstvena stanica  u kome je radila ambulanta opšte medicine, stomatološka ambulanta i apoteka. U istoj zgradi obezbjeđen je i dvosoban stan za ljekara.
Nedostatak kvalitetne vode bio je dugogodišnji problem Kotorska jer su prirodni izvori bili rijetki i malog kapaciteta. Godine 1971. počela je izrada projekta savremenog vodovoda  za Kotorsko i Bukovac a u cilju realizacije ovog projekta radni ljudi i građani su referendumom izglasali mjesni samodoprinos a pomoć je pružena i od strane Skupština općine Doboj, Republičkog fondaa za

investicije a raspisan je i interni zajam MZ. Odziv je bio veoma veliki. Voda je potekla iz slavina 22.decembra 1974. god. Udarničko Kotorsko odnijelo je još jednu pobjedu. Sagrađeno je kotorsko_28250 m vodovodne mreže, 13 javnih česmi a 538 domaćinstava dobilo je vodu u svojim stambenim objektima. Kakav je razvoj i entuzijazam u razvoju vladao dovoljno je vidjeti iz činjenice da je MZ donijela Srednjoročni plan razvoja za period 1976-1980. god.. To je prvi put u istoriji da jedna MZ donosi takav Plan. Za taj planski period bila su predviđena velika ulaganja (kanalizacija, rekonstrukcija i drvored u glavnoj ullici, novi Dom kulture, izgradnja OŠ u Bukovcu, čitaonice u Vranduku, izgradnja Pošte i telefonske centrale, izgradnja veterinarske stanice, izgradnja sportskih poligona…i puno toga drugog. Za realizaciju ovako ambicioznog programa građani su krajem 1975. god. izglasali novi mjesni samodoprinos. Bio je to dokaz odlučnosti i svijesti radnih ljudi i građana da vlastitim ulaganjima sebi stvaraju bolje životne uslove.
Da je realizacija zacrtanih zadataka bila uspješna dovoljno je u krakim crtama reći: kanalizacioni sistem završen je 1979. god.,  iste godine rekonstruisana je glavna ulica i izgrađen trotoar., rekonstruisan je Dom kulture 1980. god (raniji Zadružni dom), izvršena je toplifikacija Doma kulture, vatrogasnog doma i škole, rekonstruisani su putevi u Bukovcu i Vranduku, 1979. god. puštena je u rad automatska telefonska centrala, 1981. god. puštena je u rad fabrika namještaja ‘Enterijer’ (u kojoj se zaposlilo 450 radnika), javna rasvjeta je završena 1979. god.  Dom kulture u Bukovu završen je 1980. god. a Vatrogasni dom u u Kotorskom izgrađen je 1979. god….  Uspjesni vrijedni pažnje. Takav tempo održavan je sve do nesretnog rata, Kotorsko je nakon njega skoro pa počelo iz početka. Ali Kotorani su  ljudi puni snage, samoodricanje im je vrlina, upornost takođe. Niko ne sumnja da će Kotorsko u skoroj budućnosto opet zasijati punim sjajem.

(Tekst je,uz obradu, preuzet iz knjige Kotorsko, izdanje1982. god.,
kojeg su napisali Biser Rizah i Ramiz Isić)